https://vizkultura.hr/
Umjetnički rast i razvoj u Berlinu
Priljev umjetnika u Berlin se iz godine u godinu povećava. Razvijeno umjetničko tržište može biti jedan od razloga za takvu navalu kao i potreba za umrežavanjem, osobnim i profesionalnim razvojem, nužnost življenja u fluktuirajućem gradu, u konstantnom pokretu s puno mogućnosti. Jedna od skoro nezaobilaznih točaka za mlade umjetnike s prostora exYu na mapi Berlina jest Institut für Kunst im Kontext na Universität der Künste, Berlin.
Jedna od prednosti ovog studijskog programa, koji privlači studente sa svih strana svijeta, jest ta da na Institutu ne postoje starosna ograničenja za upis (vrednuje se vaše radno iskustvo), a njihova prednost je i u tome što se ne plaćaju. Nedavni intervju s Kristinom Leko (LINK), koja je docentica na Institutu, otvorio je razgovor na ovu temu, kada smo shvatili koliko zapravo mladih umjetnika/ca s ovih prostora aktivno sudjeluje na ovom studijskom programu.
Kako bismo bolje sagledali mogućnosti studiranja na Institut für Kunst im Kontext, razgovarala sam s umjetnicama Jelenom Fužinato i Anom Krstić o njihovom studijskom, ali i berlinsko-umjetničkom iskustvu. Jelena se u Berlin uputila nakon završene Akademije likovnih umjetnosti u Banja Luci i Beogradu te višegodišnjeg radnog iskustva. Pošto je završila studij na Institutu, svoje stručno usavršavanje nastavila je na Kontextschule (program za pedagoge/ice i umjetnike/ice). Ana je diplomirala na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu i aktivno izlagala i realizirala različite projekte, a 2014. godine je upisala studij na Institutu gdje ih planira završiti tijekom 2017. godine.
*Jelena Fužinato (fotografija: Yero Adugna Eticha) / Ana Krstić
►Kako ste odlučile upisati studij na Universität der Künste (UdK)? Je li postojala alternativa u tom pogledu? Šta je UdK nudio, a drugi fakulteti nisu?
Jelena Fužinato: Odluka se dogodila nakon tromjesečnog posjeta Berlinu u sklopu umjetničke rezidencije koja se zvala Culturia. Moj plan nije bio zadržati se u Berlinu. To je trebala biti usputna stanica. Nakon završenih diplomskih studija u Beogradu tražila sam postdiplomski program koji bi bio proteoretski, ali koji bi se bazirao na umjetničkoj praksi koju sam do tada prakticirala. Imala sam ideju studirati na engleskom govornom području i naći studij koji bi nudio kritičku edukativnu perspektivu, koji nije privatni i za koji ne trebam uzeti studentski kredit. Za vrijeme boravka u Berlinu u zimu 2011./12. istraživala sam njemački umjetnički obrazovni sustav i našla Institut für Kunst im Kontext. Kurikulum Instituta se savršeno poklopio s mojom idejom umjetničke škole. U to vrijeme na institutu davao se seminar pod nazivom Das Museum als künstlerisches Format (Muzej kao umjetnički format) koji je vodio sada već umirovljeni prof. dr. Michael Fehr. Taj seminar je bio ključan u mojoj odluci da se upišem na UdK. Osim toga način na koji se prakticirala nastava, komunikacija u sklopu Instituta između studenata i docenata kao i principi na kojima je zasnovan sam Institut odgovarali su mojim potrebama. Institut je predstavljen kao otvoren sveučilišni, horizontalni sustav. Za mene je, nakon studija u Banja Luci i Beogradu, to značilo nov način komunikacije i rada. U to vrijeme me je oduševljavala ideja da sama krojim svoj studijski program. Jedna od najjačih strana Instituta su zapravo studenti koji dolaze u Berlin iz različitih krajeva svijeta i koji su glavni nositelji seminara. Nisu postojala klasična predavanja, već diskusije, razgovori i prezentacije koje su studenti sami moderirali. To je, pored već spomenutog seminara, ostavilo najjači dojam na mene.
Ana Krstić: Studij sam upisala prema preporuci kolega. U to vrijeme sam aplicirala i na DIA (Dutch Art Institute) i bila pozvana na intervju. Međutim ono što je bila prednost na UdK jest izvediva financijska konstrukcija. Postdiplomski studiji na državnim školama u Njemačkoj se ne plaćaju. Međutim, inozemni studenti ipak moraju dokazati kako će se financirati tijekom prve godine studija.
*Jelena Fužinato – Museum Bernau-Süd, site-specific serija radova u domaćinstvima u naselju Bernau Süd, 2014
► Pripreme za studij su bile zahtjevne. Jesu li vam bile potrebne određene kvalifikacije?
Jelena Fužinato: Za upis na Institut bilo je potrebno ispunjavati određene uvjete. Jedan od njih bio je pokazati svoju dotadašnju umjetničku praksu. Nisu primali tek završene studente, bilo je potrebno imati najmanje dvije godine praktičnog iskustva i položen ispit njemačkog jezika. Moje iskustvo se baziralo na umjetničkoj produkciji i projektima koji su se temeljili na idejama institucionalne kritike i na edukativno-umjetničkim projektima koje sam radila uglavnom u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Od 2009. do 2012. godine radila sam na projektima kao što su “Muzej umjetnosti Prnjavor” i “Može li žena stvoriti veliko djelo?” u sklopu grupe koju sam osnovala s umjetnicom Bojanom Stamenković. Pored toga predavala sam likovnu kulturu u dvije škole i organizirala različite radionice koje nisu bile u nastavnom programu. To iskustvo je neočekivano promijenilo moj tijek rada i mišljenja o umjetnosti i tome što ona znači. S takvom povijesti rada prijavila sam se na postdiplomski studij, dobila sam mjesto i u jesen 2012. počela sam studirati na UdK.
Ana Krstić: Za program se aplicira svake godine u ožujku, intervjui su u svibnju. Program je namijenjen mladim profesionalcima iz područja vizualnih umjetnosti, arhitekture, dizajna, filma itd. Potrebno je pripremiti portfolio, ali bih ja posebno skrenula pažnju budućim kandidatima da što bolje nauče jezik – jer se studijski program odvija na njemačkom.
Ja sam završila osnovni studij na Fakultetu likovnih umjetnosti u Beogradu, izlažem od 2008. izmedju ostalog i na najznačajnijim izložbama u Srbiji (Oktobarski salon, Memorijal Nadežde Petrović), od 2010. godine sam radila i kao urednica programa u kulturnom centru u mjestu iz kojeg dolazim. Dakle, prema mom iskustvu, potrebno je poznavati područje kulture i umjetnosti iz više perspektiva kako bi se na ovaj program najprije uspjelo upisati, a potom moglo i uspješno studirati.
*Jelena Fužinato – Kolekcija Prototip Br. 4 / dio rada Inside of the Para-Site (foto: Teresa Reichert 2015)
**Ana Krstić – Palata Lajoša Crnjakovića, Savremena galerija Subotica, 2013.
► Koji su to umjetnički, teorijski i praktični pristupi koje vam je studij ponudio? Koliko je to
utjecalo na vaš razvoj?
Jelena Fužinato: Studij je podrazumijevao praktičan rad potkrijepljen teorijskim istraživanjem i precizno definiranim kontekstom u kojem rad nastaje. To je značilo da se svaki projekt razvijao u sklopu seminara te je bilo nužno pokazati i diskutirati o svim aspektima i fazama rada. Cijeli proces rada je bio konstantno transparentan i otvoren za kritiku od strane kolega i docenata. Za razliku od predhodnih studija i projekata koje sam radila, gdje je za kritiku bio otvoren samo završen rad, ovo je značilo preispitivanje načina i metoda rada, konstantno reflektiranje i preispitivanje ideje, motiva i razloga zašto je potrebno izvesti određeni projekt. Suprotstavljenost različitih mišljenja i kritika je svakako izoštrila moj pogled na suvremenu umjetničku praksu i utjecala na moju odluku što želim raditi i zašto mi je to bitno, ali i sposobnost da se snažnije zauzmem za ideje koje smatram važnima. Institut nije mjesto gdje možete dobiti klasično mentorstvo i alate za daljnji rad. Više se radi o tome da sam pronađeš svoju metodu rada.
S obzirom da me je institucionalni kontekst zanimao od samog početka, studiranje u jednom otvorenom, demokratskom i horizontalnom programu mi je pomoglo u otklanjanju misterija o funkcioniranju institucija u zapadnoeuropskom sustavu.
Ana Krstić: Program je organiziran u okviru takozvanih modula. Jedan od tih modula je i „Umjetnost u javnom prostoru“ i to je područje koje mene najviše zanima. Program se sastoji od seminara koji kombiniraju teorijski i praktični pristup. Lektira iz ovog područja podrazumijeva najznačajnije teorije koje se odnose upravo na shvaćanje pojma „javni prostor“, sociološke, antropološke, političke analize… Sve se kombinira s primjerima iz recentne ali i povijesno relevantne umjetničke prakse, prije svega iz Sjedinjenih Američkih Država i Europe (Njemačke), ali kad se tu doda još i miks ideja i znanja koja donose studenti iz cijelog svijeta – od Perua do Kine – dobiva se jedan vrlo zanimljiv, multiperspektivni studijski program. U okviru studija potrebno je realizirati i praktične projekte, a to opet može podrazumijevati i rad u lokalnom kontekstu. Naravno, shvatiti i naučiti kako stvari ovdje funkcioniraju ne ide ni brzo ni lako… Velika prednost ovog programa je to što je strukturiran tako da pokriva veoma široko područje umjetničkog i kulturnog djelovanja i to tako da to omogućava studentima da kroz individualna istraživanja sami odluče koliko će iz takvog programa izvući. Ja se tek spremam napraviti neki ozbiljniji projekt u okviru studija, vidjet ćemo kako će to izgledati. Svakako, mogu reći da sam puno naučila.
*Jelen Fužinato- Inside of The Para-Site, site-specific instalacija u prostoru (detalj) , Berlin 2015 / foto: Dario Fužinato
► Kojom temom/temama ste se bavile za vrijeme studija i kako je izgledao završni odnosno praktični rad tijekom studija?
Jelena Fužinato: Bavila sam se uglavnom temama koje su predviđene modulima za koje sam se odlučila. Na prvom mjestu to je Künstlerische Arbeit in/mit kulturellen Institutionen
(umjetnički rad s/u kulturnim institucijama), a zatim Künstlerische Arbeit mit gesellschaftlichen Gruppen (umjetnički rad s društvenim grupama). Tijekom studija obavezno je ostvariti dva projekta, tzv. mali i veliki projekt. Moji projekti bili su radovi u suradnji s grupom ljudi i/ili u suradnji s određenom institucijom.
Prvi projekt, koji sam koncipirala, jest radionica koju sam izvela s učenicima, a uz pomoć nastavnog osoblja i uprave škole “Jevrem Stanković” u selu Čečava u blizini Teslića. Bilo je nužno uspostaviti komunikaciju sa školom u kojoj je projekt izvođen i povezati i objasniti taj kontekst u sklopu studija u Berlinu. Taj rad se bavio kritičkom edukacijom. Naime, moji interesi u umjetnosti se kreću u sferi proizvodnje i održavanja znanja i obrazovanja. Zato je moj fokus često bio vezan za škole, sveučilišta ili muzeje kao mjesta proizvodnje, kritike i reprezentacije znanja. Bilo mi je važno steći iskustvo rada u suradnji s institucijom, ali istovremeno ostati izvan nje. Tako je projekt “Čečava” bio prvi u nizu eksperimentalnih projekata i radova koji se odvijaju u suradnji s jednom školom, ali izvan nastavnog plana i programa.
Moj drugi projekt, tzv. veliki projekt, bio je umjetnički decentralizirani muzej “Museum Bernau-Süd”. To je rad koji je nastao u sklopu velikog projekta Kontext Labor Bernau koji su vodile Kristina Leko kao docentica Instituta i Sabine Oswald-Göritz iz ureda za kulturu grada Bernau.
Muzej se sastojao od 7 soba u kojima je producirano i prezentirano sedam različitih instalacija. Ovaj rad zagovara ideju decentraliziranog muzeja i zato nema permanentne objekte i ne postoji centralna zgrada. Svi artefakti se nalaze u privatnim kućama ljudi koji žive u naselju Bernau Süd. U suradnji s tim ljudima nastali su radovi koji daju uvid u misli, ideje i subjektivne priče stanovnika ovog dijela grada. Krećući od iskustava pojedinaca, prikazan je širi kontekst koji objašnjava subjektivna iskustva kao dio kolektivne povijesti. Kroz rad su tematizirane migracije, tradicije i ideje pojedinaca koji žive u blokovima ovog naselja. Pojedinačnim biografskim fragmentima dani su okviri službenih i važnih povijesnih činjenica kroz format muzeja te kroz čuvanje i arhiviranje individualnih predanja.
Master teza, kojom sam završila studij, također se bavila alternativnim muzejom. U tezi sam instituciju propitivala kroz teorijsko i umjetničko-praktično istraživanje o logikama funkcioniranja muzeja. Odatle sam razvila umjetničku poziciju kao alternativu utabanim institucionalnim tradicijama. Nekoliko cjelina rada objedinjeno je pod nazivom “Inside of the Para-Site”, a nastao je pod mentorstvom Claudie Hummel, docentice na Institutu. Ovaj para-muzej je sprega reprezentativne politike muzeja,
umjetničko vizualnog narativa i društvenih kategorija dobrog, vrijednog, drugog. Teza je objedinjavala praktični rad, skulpturu od kartona, koja je bila instalirana u stanu u kojem trenutno živim u Berlinu, i diskusiju umjetničke strategije djelovanja u okviru institucionalnih okvira. Teoretski rad se osvrće na prakse Gorana Đorđevića i njegovu metodu kopizma i Tadeja Pogačara kroz umjetničku poziciju parazitizma te na osnove institucionalne kritike. Kroz kontrapoziciju kanonskom muzeološkom pristupu, ovaj rad pokazuje kako se parazitarna i paralelna pozicija mogu čitati istovremeno kao simbioza i subverzija institucionalnih okvira.
Ana Krstić: Jelena je na projektu Kontext Labor Barnau sudjelovala 2014, a ja 2015, s tim što je on u mom studijskom programu bio manji projekt. Kao participativni projekt podrazumijevao je aktivno sudjelovanje ljudi iz ovog malog grada, no ja sam uspjela na radionicu dovesti i jednog mladog Iračanina koji je u to vrijeme boravio u obližnjem izbjegličkom centru čekajući rješenje zahtjeva za azil. Realizirali smo radionicu na kojoj smo radili skulpture od plastičnih kariranih torbi koje se često sreću na prostoru Balkana, ali ni ovdje nisu nikakva nepoznanica. Malo smo analizirali auru i naziv/e koje ovaj predmet nosi – ispostavilo se da ti nazivi, što se ide dalje na istok, usvojim pejorativnim varijacijama nose prefiks migracijske grupe koja dolazi s još istočnije točke: dakle u Njemačkoj to je „Türkenkoffer“ („turska torba“, odnosno „turski kofer“) ili Polentasche (poljska torba), u Poljskoj – ruska torba itd.
*Ana Krstić – Das ist keine Tasche (Ovo nije torba), KLB, Bernau/Berlin, 2015.
► Koji su vam planovi nakon završetka studija na UdK – PhD: studij, planiranje i realizacija novih projekata?
Jelena Fužinato: Nakon studija sam se nastavila baviti temama za koje sam stvorila uvjete tijekom studija. Moji radovi su i dalje vezani za koncept para-muzeja i off arhiva. Trenutno radim na multimedijalnoj instalaciji “Arhiv Teodora Vujića”. Ponovo sam počela raditi u ateljeu, raditi crteže, skulpture i instalacije koje sam dugo vremena izostavljala iz svoje prakse. Moj rad se sada zasniva na aktivnom organiziranju izložbi i projekata, bilo da sam njihov autor ili suradnik na drugim projektima. Pored toga polaznica sam programa za profesionalno usavršavanje, koji se zove Kontextschule, gdje se nastoji spojiti umjetnike i umjetnice s pedagoškim radnicima i radnicama u svrhu kreiranja radionica i programa za institucije javnog obrazovanja u kojima bi se razvila osjetljivost za diskriminaciju i time omogućila njena kritika.
Ana Krstić: Još uvijek sam na programu, nakon toga – vidjet ćemo, za sada nemam konkretne planove.
*Ana Krstić – Gde je ovo mesto?, Galerija savremene umetnosti Pančevo, 2015. (foto – S. Radaković)
► Kako vidite odnose na umjetničkoj sceni u Berlinu?
Jelena Fužinato: Na umjetničkoj sceni postoje različite struje. Zapravo, čini se da postoji sve i da je sve moguće, što je zabluda jer tolika sloboda ne postoji nigdje. Ipak taj osjećaj da postoje mnogi putevi je ono čime se ja hranim ovdje i što mi omogućava nastavak rada. To gdje ćete i što raditi zavisi od mnogih faktora. Dok su jedni zasnovani na znanju, iskustvu i zasluzi, drugi su pak diskriminirajući i teško dostupni svim građanima i građankama ili grupama umjetnika/ca.
Postoje državne i gradske institucije, postoji sustav galerija različitog stava i načina rada kao i lokalna udruženja koja organiziraju sami građani.
Ono što je za mene ovdje pogodnije nego bilo gdje drugdje jest da postoje prostori za projekte (tzv. Projektraum) u velikom broju, a koji nude različite mogućnosti za djelovanje. Velika koncentracija različitih posjetitelja i posjetiteljica omogućuje da takvi prostori opstaju i bivaju viđeni, da se događaju suradnje i kooperacije na različitim nivoima. Tako je moguće i da sam osnuješ svoj prostor i da nađeš sugovornike i suradnike za to.
*Jelena Fužinato- Arhiva Teodora Vujića: Multimedijalna instalacija, 150 x 150 cm, rad u nastanku 2016.
► Koliko morate biti dobar menadžer da biste realizirali projekt u Berlinu/Njemačkoj? Kako pronaći fondove i institucije koje će podržati vaš projekt?
Jelena Fužinato: Dovoljno dobar, ali ne i genijalan. Berlin nije bez razloga grad u kome radi toliki broj umjetnika/ca. Razlog, prema mom mišljenju, nije samo mogućnost života u velikom gradu s malo novca jer se ta situacija promijenila. Postoje državni, gradski, lokalni i mnogi drugi fondovi i stipendije koji su rezervirani za umjetničke projekte. Naći fond koji se poklapa s tvojom etičkom, političkom i socijalnom vizijom nije jednostavan proces, ali se može naučiti. Postoje i organizacije koje nude tečajeve na kojima se može naučiti kako aplicirati i dobiti novac, kome se obratiti za suradnju itd. S jedne strane to su odlični uvjeti za rad u kojima je moguće raditi svoj posao i živjeti od toga. S druge strane, umjetnička praksa se sve više bazira na vrijednom birokratskom radu i to je na duži period vrlo zamoran posao. Zbog toga se ljudi udružuju, rade u parovima ili grupama kako bi podijelili posao i tada ova vrsta rada postaje podnošljivija, nekad čak i zabavna.
Razgovarala: Maja Broun / sve tekstove ove autorice za Vizkultura.hr pročitajte na linku
Više o umjetnicama:
*Vizualni materijali i fotografije ustupljeni su nam od strane autorica
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije